Ancient Cosmology

Jonski kozmolozi (Tales, Anaksimandar, Heraklit..) usredotočeni na otkrivanje općih načela koji vladaju prirodom, pokušavaju objasniti promjene koje se opažaju u prirodi pronalaženjem jedinstva, nekog zajedničkog supstrata, nekog temeljnog načela, nekakvog jedinstva koje se nalazi u temelju raznolikosti.

Tales je to zajedničko načelo pronašao u vodi, Anaksimen u zraku, Heraklit u vatri. Oni biraju različita načela, ali sva trojica vjeruju da postoji jedno temeljno načelo prirode, jedan bitak.

Njihov zaključak o jedinstvu nije fizikalnog karaktera. Izdigli su se iznad osjetilno opažajnog svijeta i onoga što bi se moglo utvrditi čisto empirijskim putem i odlučili da se oslone na um i mišljenje u nastojanju da njime obuhvate svijet kao cjelinu kojom vlada opće načelo.


Miletska škola - Apeiron

Miletska škola filozofije otvorila je novu eru u filozofiji pitanjem o prapočetku svega što postoji, pitanjem o bitku.

Problem koji je postavio Tales jest odrediti što je arhé, što je prapočelo svijeta, što je, dakle svjetska tvar koja nadživljuje svaku prolaznu promjenu, iz koje sve proizlazi i kojoj se sve vraća.


Sve je jedno - Thales of Miletus, oko 624 BC - oko 547 BC

Tales počelo svega pronalazi u vodi, zbog njezine pokretljivosti i promjenjivosti, Anaksimandar uvodi metafizički pojam apeirona, onog beskrajnog, napravivši korak od istraživanja činjenica prema pojmovnom mišljenju i smjestivši svjetsku tvar onkraj svakog iskustva. Naime, ako je svaki od četiri elementa (voda, zrak, vatra i zemlja) suprotstavljen ostalim trima, i ako jedan dokida drugi kada s njime dođe u doticaj, tada nijedan od tih elemenata ne može predstavljati stabilan elementaran oblik svjetske tvari. Premda prapočelu ne odgovara ništa što bi bilo predmet iskustva, prapočelo se mora pretpostaviti kao nešto što se nalazi izvan iskustva i čime je iskustvo uvjetovano. Anaksimandar apeironu pripisuje sve oznake svjetske tvari.

Apeiron

Apeiron je bezgranično, neograničeno, beskrajno, beskonačno, neizmjerno, neuređeno, neoblikovano. Apeiron je iskonski Apsolut, iz kojega emaniraju svjetske stvari, da bi se napokon opet utopile i smirile u njemu.


Apeiron je prapočelo, prauzrok svega postojećega, svjetska supstancija. Iz njega sve izvire i u nj se sve vraća. - Anaksimandar, 610 BC - 546 BC

Hilozoizam

Talesu se pripisuje učenje da cijeli svijet prožima duša, odnosno da su sve stvari žive, učenje koje je potkrepljivao primjerima s magnetom i jantarom (fenomen električnog naboja). Na temelju promatranja dviju pojava u prirodi temelji se opća teza: naime, ako nešto naoko neživo – kao što je stijena ili smola – ima dušu (to jest, ima u sebi načelo vlastitoga gibanja, odnosno unutarnje načelo života), što je onda zapravo uopće neživo?

Talesu pokretačka sila koja je u osnovi svih prirodnih događanja nije neko nadnaravno biće, već sila unutar prirode same. Materija prožeta životom, i nju ne pokreću nikakve izvanjske sile, različite od nje same.


Bitak

Postojano znači trajno, ništa što postoji nije postojano. Esencija je ono što je postojano u promjeni. Ali, esencija nije pojava, nego suprotnost pojave. Za ono što konkretno postoji je karakteristično baš to da je konačno i prolazno. Njegova suprotnost (esencija) je - opet logički nužno - suprotna, dakle trajna na podlozi prolaznosti. Ali se ne pojavljuje. Znači nije egzistentna. Međutim, esencija se izvodi iz pojave, uvjetno rečeno, odnosno esenciji je esencijalno to da se pojavljuje. Odnosno, ona je idealitet egzistentnog, bez kojega to egzistentno nije inteligibilno.

Bitak je esencijalno različit od egzistencije, pa i od aktualnosti. "Biti" je samo infinitiv kopule "jest". A pojam egzistencije proizlazi iz relacije temelja i utemeljenog (konzekventa). Tj. egzistencija bi bila biće ili bitak koji ima temelj, koji je utemeljen. Osim toga, budući da je svaka egzistencija nužno jedinstvo forme i sadržaja, to znači da ako mislimo zasebno formu i zasebno sadržaj (što je, začudo, moguće) onda zapravo mislimo jednu neegzistentnu - nepostojeću - apstrakciju.

Ako je "ništa" prazan skup, onda ono nije "ništa" nego je skup. Jer skup nije "ništa", nego je kolekcija objekata. Ako maknemo sve objekte, onda ne samo da nemamo objekte, nego nemamo ni kolekciju. Kolekcija ne postoji mimo onoga što je kolektirano. Slično je s bitkom. Ako "nešto" ima osobine, pa ako mu oduzmemo sve osobine, da bismo došli do apstraktnog univerzalnog postojanja kao takvog (tj. do "bitka"), ustanovit ćemo da stvar ne postoji mimo vlastitih osobina.

Ne postoji ništa što nije determinabilno (odredivo), ne samo razum. Postojanje i determinabilnost su u ovom smislu praktički ista stvar, sinonimi. Bitno je shvatiti da ako je X nespoznatljivo, da to onda nužno znači da je X nedeterminabilno, a to onda nužno znači da X ne postoji, ili preciznije rečeno - da nije zbiljsko (aktualno). Sve što je aktualno je i racionalno (i obrnuto). Drugim riječima, sve što je aktualno je spoznatljivo. Iz ovog kuta se možda bolje može shvatiti i što znači činjenica da je bitak apsolutna nedeterminiranost. U tom smislu, bitak "ne postoji", što je i logično jer je bitak bit onoga što postoji. A sve što postoji je nužno "nešto", a to nešto je nužno nešto odredivo. Čim pitamo "što?" upitali smo "koja je determinacija (toga nečega)?". Bitak je tako neposredno postojanje kao takvo. Postojanje bez posredovanja ili determinacije. Apsolut, kao ono što obuhvaća apsolutno sve, je potpuno ista stvar po svom značenju - naime, apsolut je isto postojanje ali postojanje koje je apsolutno posredovano, odnosno determinirano. Dakle, postojanje se shvaća na dva načina s aspekta determinacije:

1. bitak - apsolutna neposredna nedeterminiranost (apsolutna apstrakcija od svih međusobnih veza svega sa svačim);

2. apsolut - apsolutno posredovana determiniranost (apsolutna umreženost svih mogućih relacija svega sa svime).

Nema ničega izvan apsolutne praznine, koja ne ovisi ni o čemu drugome. Ali unutar apsolutne praznine sve što postoji ovisi jedno o drugom jer je sve jedna cjelina.


Pitagorejska škola - Monada

Pitagori se pripisuju otkrića tajni brojeva i povezanosti strukture brojeva i brojevnih odnosa sa strukturama u glazbi i svemiru. Imao je filozofske nazore da je cijeli svijet sastavljen od suprotnosti, tj. suprotnih parova; zatim da su sve postojeće stvari sastavljene od oblika, a ne od materijalne tvari.

Zapravo, sve što se spoznaje ima broj. Nije, naime, moguće bez njega ništa ni zamisliti ni spoznati. - Filolaj

Pitagorejci polaze od Anaksimandrovog učenja o tome da je pranačelo svijeta i svih bića "neograničeno", tj. da je to apeiron, ali pitagorejci su s ovim povezali pojam granice, koja tek daje oblik neograničenom.

Kada peiron "udahne" apeiron, to proizvodi odvajanje, koja "odvaja i razdvaja stvari u nizu". Umjesto neke nedefinirane mješavine, postoji cjelina međusobno povezanih dijelova odvojenih prazninom između njih. Ovo udisanje apeirona je istovremeno ono što svijetu daje matematički karakter, ne samo u smislu da se on može brojevno izraziti, nego i u smislu da pokazuje da brojevima i prirodom vlada isto načelo: i beskonačni niz "prirodnih brojeva" i cijeli svemir predstavljaju odnos ograničenog i neograničenog, peirona i apeirona, a tim odnosom apeirona i peirona vlada načelo harmonije.

Do takvog su stava oni mogli doći promatranjem glazbenih instrumenata: glazbena ljestvica prepostavlja beskonačni niz tonova, koji mora na neki način biti ograničen da bi se ljestvica pojavila. Ne možemo, međutim, izabrati tek bilo koji niz ograničavajućih elemenata, odnosno tonova, da bismo proizveli ljestvicu koja će biti glazbeno prijatna, odnosno koja će biti harmonijskog karaktera. Prema dijatonskoj ljestvici, koja je također poznata i kao "pitagorejska", odnos između najvišeg i najnižeg tona je 2:1, koji proizvodi intervalu jedne oktave. Ova se oktava sa svoje strane dijeli na kvintu i kvartu: u prvoj je brojevni odnos 3:2, a u drugoj odnos 4:3. Najzad, kvinta se može podijeliti na tri cijela tona, a svakom od njih odgovara brojni odnos 9:8 i ostatak u odnosu 256:243, a kvarta se dijeli na dva cijela tona s istim ostatkom. Ovo je primjer konkretne primjene Filolajevog učenja, prema kome se ograničeno i neograničeno kombiniraju u skladu s brojevnim odnosima, tj. harmonijom. Na isti način, svemir i sva pojedinačna bića u svemiru ne nastaju slučajnom kombinacijom ograničenih i neograničenih elemenata, već se strukturiraju na "simfoničan" način u skladu s brojevnim odnosima, stvarajući tako kozmički poredak.

Metempsihoza

Pitagorejci su oživjeli staru ideju o moći duše i njenom nepomućenom životu i nakon smrti. Između pitagorizma i orfizma postoji nekoliko značajnih dodirnih točaka, vjerojatno zbog orfičkog utjecaja na pitagorejce. Uskom krugu upućenih u orfičke tajne, objašnjavalo se učenje o seobi duša. Po njihovom učenju najvažniji dio čovjeka je duša, a ne tijelo koje nas drži zarobljenima. Duša je biti prava osoba, a ne puka sjena kao kod Homera. Iz toga proizlazi i značaj njegovanja i samoočišćenja duše, što je uključivalo i poštovanje takvih pravila kao što je zabrana mesa u jelu.


Pythagoras, oko 582 BC - oko 496 BC


Monada - Jednostavna supstancija


Monada

Monade su jednostavne supstancije koje nemaju unutrašnjih dijelova

Monade su jednostavne supstancije, koje su sadržane u sastavljenim. Jednostavna supstancija nema unutrašnjih dijelova, tamo, gdje nema dijelova nema ni moguće djeljivosti. Složene supstancije postoje stoga moraju postojati i jednostavne, a složene su ništa drugo nego skup i agregat jednostavnih.

Monade ne mogu ni početi ni završiti

Monade ne mogu ni početi ni završiti, jer nema načina po kojem bi ta jadnostavna supstancija mogla propasti ili nastati. Budući da nije nastala sastavljanjem nema se ni u što raspasti, dok ono što je sastavljeno, nastaje iz dijelova i raspada se u dijelove.

Svaka monada je različita od svake druge

Svaka monada je različita od svake druge, jer ne postoje u prirodi dva ista bića, koja bi bila potpuno jednaka. Ukoliko se monade ne bi razlikovale jedna od druge, svako kretanje bi uvijek imalo jednaku vrijednost, kakvu je imalo, i stanje stvari ne bi se razlikovalo jedno od drugoga.

Nema akcidenta bez supstancije

Nema akcidenta bez supstancije. Monade nemaju prozora, kroz koje bi nešto u njih moglo ući ili iz njih izaći. Akcidenti se ne mogu odvojiti od monade niti lebdjeti izvan njih, stoga u monadu ništa izvana ne može ući i iz nje ništa ne može izaći.

Supstancija – (lat. substantia od sub-stare = ono što stoji ispod), označuje postojani i trajan sadržaj svakog pojedinog bića, ono što čini njegov identitet u vremenu, usprkos promjenama koje se odnose na akcidente. U metafizici supstancija je biće koje ne pretpostavlja drugo biće što bi već imalo svoj vlastiti osnovni bitak da mu bude daljnje određenje.

Accidens – (pripadak, što se pridodaje; grč. συμβεβηκός). Akcident je takovo biće koje pretpostavlja drugo biće što već ima svoj vlastiti osnovni bitak i kojem je ono daljnje određenje. (Accidens est ens quod supponit aliud ens quod iam habet suum esse primum et cuius est ulterior determinatio).

"Accidens est ens cui competit esse in alio”; "Accidens est ens in alio"; "Accidens est ens talis essentiae, cui competit esse in alio". Prva Aristotelova kategorija supstancija i akcidenti su korelativni pojmovi i ne mogu se razumjeti bez međusobnog odnosa. Premda su dvije različite stvarnosti, akcident se ne može ni shvatiti bez svoje naravne sposobnosti pripadanja supstanciji.

"Accidens non superat perfectionem substantiae suae" - Akcident ne nadilazi savršenost svoje supstancije, načelom se želi kazati da akcidenti ovise ili pripadaju supstanciji, koju određuju a kojoj prvotno pripada zbiljnost, dok opstojanje akcidenata i stupanj njihove perfekcije ovisi o supstanciji.


Efeška škola - Panta rei

Heraklit iz Efeza je praelementom (bitkom) čitavog svemira smatrao vatru. Prema njegovom učenju bitak je materijalan i jedan ali istovremeno u svijetu uvijek dolazi do promjene. Kretanje praelementa (vatre) je disharmonično, iako je harmonija konačni rezultat tog procesa. Taj prijelaz materije iz jednoga stanja u drugo, ne događa se slučajno, već se zbiva sukladno zakonitostima, u određenim granicama i u određenom vremenu. Taj opći zakon Heraklit naziva logosom.

Cjelokupna se zbilja nalazi u stalnom toku, stalnim promjenama. Pri tom sve postaje iz jednog, a iz svega opet jedno.

Svijet je pun suprotnosti, a sve je u kretanju: nema nepromjenjivog bitka. Sve se kreće, sve se neprestano mijenja; stvari nastaju, mijenjaju se i propadaju. Stvarnost, nastala borbom suprotnosti, u vječnom je procesu postajanja. Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima.

Postajanje je samo varav privid, a iza njega se, dublje, krije sklad; svijetom prividno vlada nered, no sve zbivanje sadrži unutarnju zakonitost Logos, a koja je jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada prirodom.

Sve se, poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog. Vatra je pokretač vječnog nastajanja. Vatra je simbol vječnog kretanja, bivanja, postojanja. Svijet je vječno živa (promjena) vatra koja se s mjerom (princip) pali i s mjerom gasi.

Ovaj kosmos nije uredio nikakav bog, već je bio, jest i bit će vječno živi oganj koji se po određenim zakonitostima pali i gasi. - Heraklit


Sve teče - Heraclitus, oko 535 BC - oko 475 BC


Chaos theory - Panta rei

Chaos theory - Panta rei


Elejska škola - Osjetilno opažanje je nepouzdano

Elejci su odbacili epistemologijski značaj iskustva, a prihvatili su matematičke standarde jasnosti i neizbježnosti kao kriterije istine. Od članova, Parmenid i Melisus su gradili argumente na nesumnjivim premisama. Zenon, u suprotnosti, je koristio reductio ad absurdum, da bi pobio argumente drugih, pokazujući da njihove premise vode u kontradikciju.

Elejci su govorili da pravo objašnjenje leži u tome da su sve stvari dio univerzalne povezanosti. Po njihovoj doktrini, čula ne mogu osjetiti ovu povezanost; samo pomoću mišljenja možemo spoznati da je osnovna istina: "Sve je Jedno". Dalje govore da ne može biti postanka, jer nešto ne može postati iz ničega; nešto ne može nastati iz nečega što mu nije slično (sve je postojalo oduvijek).

Parmenid

Parmenid je definirajući načelo Jednog i uvidjevši da ne može objasniti nastajanje i nestajanje, koji su dati u osjetilnom iskustvu, porekao vjerodostojnost osjeta i proglasio isključivu valjanost uma kao jedinog koji može doprijeti do onog stvarnog i vječnog.

Ako je naše osjetilno opažanje nepouzdano, ako je sve u stalnom stanju promjene i nema ničeg postojanog što bi se moglo neposredno spoznati, ako se to što je postojano ne može pouzdano utvrditi, te ako se najzad uzme u obzir Zenonova dijalektika, onda svaki napredak u izučavanju kozmologije i prirode mora izgledati gotovo nemoguć.

Parmenid je govorio da je svakodnevno shvaćanje realnosti osjetilnog svijeta greška; i da je realnost svijeta Jedno Biće: nemijenjajuća i neuništiva cjelina.

"Biće je jedinstvena, puna lopta koje se ne kreće. Biće nije nastalo, niti će nestati. Ono oduvijek postoji i vječno je."

Biću pripisuje jedinstvo i nepromjenljivost. Postoji samo bitak, on je vječan, ne postaje i ne propada, ostajući istovjetan, uvijek jednak samom sebi. Biće ili Jedno jeste. Ono što nastaje nastaje ili iz bića ili iz nebića. Ako iz bića onda to nešto već jeste, a iz nebića ništa. Njegova prva tvrdnja je da ono jeste tj. biće ili stvarnost – odnosno postoji. Ono može biti predmet naših misli. Biće nikad nije nastalo, ono naprosto jeste. Biće je nestvoreno, neprolazno, cjelo, nepokretno, ne može mu se ništa dodati. Biće je Jedno i ne može se djelit, jer bi se moralo djelit nečim različitim od sebe. Biće je ograničeno jer se neograničeno mijenja. Elejski bitak se ne može djeliti jer je njegova cjelokupnost svuda prisutna. Bitak je dakle, jedan nedjeljiv, on je neprekidna cjelina koju Parmenides upoređuje sa pravilnom, potpuno okruglom, savršenom loptom. Nema mišljenja čijem sadržaju ne pripada bitak (postojeće). Vremenski je beskonačno jer nema početka, sredine ni kraja, ali je prostorno konačno, sferičnog oblika.


Sve je postojalo oduvijek - Parmenid, oko 515 BC

Zenon iz Eleje

Zenon je poznat po svojim paradoksalnim dokazima. On dokazuje da nema kretanja na temelju stava da je prostor u sebi beskonačno djeljiv. Jer ako je tako, ako je prostor beskonačno djeljiv, onda je svako kretanje potpuno nemoguće. Naime, u kretanju uvijek treba prijeći jedan dio prostora, a svaki je taj dio prostora (kao i prostor sām) u sebi beskonačno djeljiv: dakle, predmet se zapravo ne može pomaknuti s mjesta. Tako, s pojmovnog stanovišta, Ahilej nikada ne može prestići kornjaču jer između njih uvijek leži beskonačno djeljiv prostor.


Zeno of Elea, oko 490 BC - oko 430 BC


Pluralistička škola

Empedoklo

Empedoklo prvi je utemeljio teoriju o četiri elementa, vatri, vodi, zraku i zemlji, iz kojih bi se sve sastojalo u svijetu, i u isto je vrijeme pokušao objasniti kako iz ta osnovna četiri elementa nastaje mnoštvo, sve stvari.


Četiri neuništiva elementa: zrak, vatra, voda i zemlja.

Empedoklo smatra ljubav i mržnju također elementima, ali odvojenima od četiri osnovna. Oni su sile koje uzrokuju kretanje, koje se sastoji u spajanju i razdvajanju osnovnih elemenata, čime se stvara raznolikost u svijetu. Čovjek je također sastavljen od spomenutih osnovnih elemenata, i to je temelj mogućnosti spoznaje. Naime, po Empedoklu, spoznaje se tako da se slično spoznaje sličnim; slično privlači slično. Empedoklo se dosta razlikuje od Heraklita u tumačenju kretanja. Po njemu, materija mora ostati nepromjenjiva i nepokretna jer je pokreću dva vanjska principa. Na njega je utjecalo snažno nasljeđe kako Heraklitova učenja tako i elejaca te – u nastojanju da pomiri te dvije materijalističke krajnosti – na opisani način pokušava riješiti problem mirovanja i kretanja.


Empedocles, oko 490 BC - 430 BC

Anaksagora

Anaksagora tumači da se svijet sastoji iz jednako djeljivih i nepromjenjivih čestica koje on naziva homeomerijama. One su sve nekad bile sastavljene u jednu masu, u cjelinu. Tada ih je u pokret stavio svjetski um, prvi pokretač. Sve se ostalo dalje razvilo zahvaljujući mehaničkim silama u samoj materiji.


Anaxagoras, oko 500 BC - 428 BC


Atomisti - Atomi su nedjeljivi

Leukip i Demokrit kvantitativno određuju atom (ono nedjeljivo). Atomi se međusobno razlikuju po obliku, redu i položaju i nalaze se neprekidno u kretanju. Oni su bitak. Međutim, nasuprot elejcima, atomisti priznaju postojanje i nebitka. Nebitak je ono što nisu atomi i što nema sva njihova svojstva. To je prazan prostor, koji predstavlja samo mogućnost kretanja i mijenjanja položaja atoma. Usljed tog kretanja dolazi do spajanja atoma i tako nastaju razna tijela.

Prema Demokritu, spomenuta svojstva atoma – oblik, red i položaj – njegova su objektivna svojstva, koja postoje nezavisno od subjekta. Do njih dolazimo samo razumom, mišljenjem. Kakav je atom po sebi, mi ne možemo saznati osjetilima, čija je spoznaja varljiva. Međutim, atomi imaju i neka sekundarna svojstva, koja su subjektivna po svojoj prirodi jer se pojavljuju samo u dodiru atoma-objekta sa subjektom. Tako, na primjer, svojstva kiseloga, gorkog, toplog, hladnog i sl. jesu subjektivna svojstva i sekundarna u odnosu na primarna, objektivna svojstva. Pojavnu stranu atoma možemo zahvatiti osjetilima zbog sličica koje objekt šalje subjektu. Bit objektivne stvarnosti možemo zahvatiti samo razumom.

Raspored atoma u prostoru podređen je stanovitim uzročnim vezama. Ovdje nema mjesta slučajnosti. Uzročne veze nisu uvijek dostupne razumskom shvaćanju, što ne znači da one objektivno ne postoje. «Nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom i po nuždi» – kaže se u jedinom preostalom Leukipovom fragmentu. Taj determinizam, koji ne dopušta nikakve slučajnosti, nikakva slobodna i spontana kretanja u prostoru.


Democritus, oko 460 BC - oko 370 BC


Epikurejska škola - Objektivno postojeća slučajnost

Svijet se sastoji iz bezgranično malenih, nedjeljivih čestica atoma, koji se u prostoru sudaraju i odbijaju, a sastavljajući se, tvore pojedine stvari. Atomi se kreću po nužnosti, a u tom kretanju dolazi do sudara iz nepredviđenih unutrašnjih razloga, do prekida kretanja po nužnosti i do nepredviđenog skretanja atoma. Ti nagli skokovi u kretanju uvjetuju slučajnost u sastavljanju atoma, i upravo toj slučajnosti dugujemo raznolikost svijeta.

Svijet postoji objektivno i nezavisno od svijesti. Lik predmeta preko osjeta prodire u naše misli, a osjeti odražavaju objektivni svijet, pa čulima treba vjerovati. Do zablude može doći usljed poremećaja u našim čulima.


Svemir je uvijek bio takav kakav jest i uvijek će takav biti - Epicurus, 341 BC - 270 BC