Noetic Academy Danel - This is a work in progress. Please send corrections, suggestions and faceplates to: noeticacademydanel AT gmail.com

Astronomija u drevnih naroda

Klasični Grci, koji su naučili sve što su znali od starih Egipćana, preimenovali su Seta u Tifona, i opisali ga kao strahovito nadnaravno čudovište čija je glava dodirivala zvijezde, njegova široka krila zatamnila su nebo, vatra je bljeskala iz njegovih očiju, a njegova usta rigala su plamene stijene. Kada se sjurio na Olimp, bogovi su u strahu pobjegli u Egipat.
Slično rimski povjesničar Plinije (23.-79. po. Kr.) piše o dalekom dobu za vrijeme kojega je narod Egipta vidio "strahoviti komet" po imenu Tifon:
Imao je vatreni izgled i savio se poput spirale, a bilo ga je strašno gledati. To nije bila toliko zvijezda koliko vatrena kugla.
Pitamo se je li moguće da su nam naši stari, svojom arhitekturom i u svojim mitovima, pokušali prenijeti podatke koji spašavaju život:
• Svoja prisjećanja o strahovitom povratku u unutrašnji Sunčev sustav spektakularnoga periodičnoga kometa
• Konkretne obavijesti o njegovim prijašnjim opasnim približavanjima Zemlji
• Konkretne obavijesti o barem jednom kataklizmičkom približavanju koji je komet učinio na Marsu, a koje je "ogulilo" kožu Crvenom planetu
• Konkretne obavijesti o tome hoće li se i kada ta prijetnja vratiti nama, pa možda i obavijest o pravcu iz kojega će ona doći (pravac zviježđa Bik?).
Danas nema straha od kometa. Doista, mi se jedva ikada zaustavimo da pogledamo u nebo. Ali našim su starima oni bili strahovito sredstvo sudbine i razaranja "donoseći promjenu vremena i država" i šireći "pošast i rat" iz svoje "grozne kose." Vidjet ćemo u 4. dijelu da ta starinska strahovanja mogu biti blizu istine i da kometi mogu biti doista sredstvo rušenja i obnavljanja svjetova.

 


Zodijak i precesija

U djelu Hamlet’s Mill, koje je napisao u suradnji s Herthom von Dechend (prof. povijesti znanosti na Frankfurtskom sveučilištu), de Santillana iznosi plodonosne i originalne teze o drevnim mitovima:
"… kada se univerzalnost spoji s konstrukcijom, ona predstavlja svojevrstan test. Kada se, primjerice, nešto otkrije u Kini, to će se odjednom pojaviti i u babilonskim astrološkim tekstovima, te se tada mora pretpostaviti da je to značajno ako razotkriva mnoštvo nepoznatih slika za koje nitko ne može tvrditi da su ih stvorile različite generacije neovisno jedna o drugoj. Uzmimo za primjer podrijetlo glazbe. Orfejeva mučna smrt možda je djelo poetske mašte koja se iznjedrila nekoliko puta na različitim mjestima. No, kada likovi koji ne prebiru po liri, nego sviraju frule, umiru iz različitih neshvatljivih razloga i kada se o njihovoj jednakoj smrti pripovijeda na nekoliko kontinenata, tada znamo da smo na tragu nečega, zato što takve priče ne mogu nastati uzastopno.

A kada se Šareni Svirač pojavljuje i u njemačkome mitu o Hamelinu i u drevnome Meksiku, te kada se u obje zemlje s njime povezuje atribut crvene boje, to nikako ne može biti slučajnost. Također, kada se po nekoliko puta u Vedama, u hramovima Angkora, u Babilonu, u Heraklitovim mračnim promišljanjima i u nordijskoj Valhali javljaju brojevi poput 108 ili 9 x 13, to nikako nije slučajno."

Je li moguće da se, povezujući velike svjetske mitove o kataklizmi, takve slučajnosti koje nisu slučajnosti, mogu objasniti sveopćim utjecajem nekoga drevnog i još nepoznatoga zajedničkoga vodiča? Može li u tome slučaju biti moguće da je tijekom i nakon posljednjega ledenoga doba taj isti vodič izradio one veoma precizne i tehnički napredne zemljovide? I nije li moguće da je taj isti vodič za sobom ostavio otiske i na drugim svjetskim mitovima – onima koji govore o umiranju i uskrsnuću bogova, o velikim stablima oko kojih se okreću Zemlja i nebesa, o vrtlozima, štapovima, svrdlima i drugim sličnim napravama koje se okreću?

Santillana i von Dechend tvrde da svi takvi mitovi govore o nebeskim zbivanjima i to dotjeranim tehničkim jezikom drevne ali "iznimno napredne" astronomske i matematičke znanosti: "Taj se jezik ne oslanja na lokalna vjerovanja i kultove. On je usredotočen na brojeve, kretanja, mjerenja, sveopće obrasce i sheme – usredotočen je na ustrojstvo brojeva, na geomeriju."
Odakle taj jezik potječe? Knjiga Hamlet’s Mill odiše briljantnom, ali namjerno izbjegavanom znanstvenom stručnošću, zbog čega ne daje izravan odgovor na to pitanje. Međutim, veoma se rijetko ponegdje u njoj mogu naslutiti neuvjerljive aluzije. Na primjer, u jednome trenutku autori ističu pretpostavku da znanstveni jezik ili "šifra" potječe iz "veoma drevnoga doba". No, na drugome ga mjestu preciznije smještaju u razdoblje gotovo "6.000 godina prije Virgilija" – drugim riječima, navodno je nastao prije 8.000 godina (ili više). Koja je poznata civilizacija mogla razviti i upotrijebiti sofisticirani tehnički jezik prije više od 8.000 godina? Iskren odgovor na to pitanje jest:
Nijedna. A taj odgovor prati i iskreno prihvaćanje pretpostavke da se radi o zaboravljenoj epizodi o tehnološki visoko naprednoj kulturi pretpovijesnoga doba. Santillana i von Dechend govore samo o naslijeđu koje dugujemo "nekoj gotovo nepojmljivoj drevnoj civilizaciji… [koja je] prva imala hrabrosti pomoću brojeva i mjerenja shvatiti kako je nastao svijet." To naslijeđe uključuje znanstveno promišljanje i složene matematičke podatke. Međutim, budući da potječe iz veoma drevnoga doba, s vremenom se izgubilo.
Profesori de Santillana i von Dechend u svojoj su sjajnoj i opsežnoj studiji Hamlet’s Mill predstavili velik broj mitskih i ikonografskih dokaza o postojanju neobične pojave. Čini se da su neki svjetski mitovi iz neobjašnjiva razloga i u nepoznato doba bili "kooptirani" (što se zaista ne može opisati boljim izrazom) kako bi poslužili kao kotači za pokretanje skupa složenih tehničkih podataka o precesiji ekvinocija. Ova zadivljujuća teza značajna je zato što je njome prvi put pružen dokaz za, kako je istaknuo izvjestan vodeći stručnjak za drevna mjerenja, "kopernikanski obrat u postojećim shvaćanjima razvoja ljudske kulture".

Po riječima Martina Bernala, prof. sa Sveučilišta u Cornellu, promjena se dogodila iz sljedećih razloga:
"Nekoliko arheologa, egiptologa i drevnih povjesničara raspolaže potrebnom količinom vremena, napora i vještine da raspravlja o de Santillaninim izrazito tehničkim argumentima."
Ti argumenti prvenstveno se odnose na neprekidan i postojan prijenos "poruke o precesiji" preko mnogih drevnih mitova. Osim toga, veoma je neobično što se većina osnovnih prikaza i simbola koji se pojavljuju u tim mitovima – prvenstveno simboličan opis "poremećaja neba" – pronalaze i u drevnim predajama o svjetskoj kataklizmi.


Odin protiv Fenrira

U nordijskome mitu vidi se kako se vuk Fenrir konačno oslobodio lanaca kojima su ga okovali bogovi i pobjegao: "Protresao se i svijet je zadrhtao. Jasenovo se stablo Yggdrasil protreslo od korijena do najviših grana. Planine su se rascijepale od vrha do dna… Zemlja je počela gubiti oblik. S neba su već nailazile zvijezde…"
Prema stajalištu de Santillane i von Dechendice navedeni je mit mješavina poznate teme o katastrofi i potpuno suprotne teme o precesiji. Tako s jedne strane imamo zemaljsku katastrofu tolikih razmjera da patuljcima izgleda poput Noina potopa, a s druge strane saznajemo o prijetećim promjenama koje se događaju na nebu s kojeg nailaze zvijezde, "padajući u prazan ponor".
Takve nebeske slike, koje se, s neznatim razlikama, ponavljaju u mitovima različitih dijelova svijeta, pripadaju skupini koja se u knjizi Hamlet’s Mill kategorizira kao "ne puko pripovijedanje priča". Osim toga, nordijske predaje koje govore o čudovišnome vuku Fenriru i stablu zvanom Yggdrasil, nastavljaju izvještavati o konačnoj apokalipsi koju provode sile Vallhale koje se nalaze na strani "reda " kako bi sudjelovale u strašnoj posljednjoj bitki bogova, koja će završiti apokaliptičnim uništenjem.
U 16. stoljeću Diego de Landa je razmotrio jedan primjer iz Srednje Amerike (koji također opisuje neobične simbole koji se javljaju u gotovo svim mitovima o precesiji i katastrofi):
"Među mnoštvom bogova koje Maje štuju, nalaze se četiri božanstva koja nazivaju imenom Bacah. Oni tvrde da su ti bogovi braća koju je Bog, nakon što je stvorio svijet, postavio na njegova četiri kuta kako bi pridržavali nebesa da se ne sruše. Tvrde i to da su ti Bacati pobjegli kada je potop uništio svijet."
De Santillana i Hertha von Dechend smatraju da majanski svećenici-astronomi ni na trenutak nisu pomislili da je Zemlja plosnata ploča s četiri kuta. Umjesto toga, tvrde oni, likovi četiri Bacaba služe kao tehnička alegorija kojom se objašnjava precesija ekvinocija. Ukratko, Bacabi predstavljaju sustav koordinata astrološke godine. Oni su ekvinocijski i solsticijski obruči, koji povezuju četiri zviježđa u kojima Sunce gotovo 2.200 godina izlazi u vrijeme proljetnoga i jesenskoga ekvinocija te zimskoga i ljetnoga solsticija.
Jasno je, naravno, da će se, kada se promijene nebeski zupčanici, srušiti staro i roditi novo doba. Sve je to, naime, uobičajen opis mitova o precesiji. Međutim, neizbježno se nameće jasna povezanost sa zemaljskom katastrofom, u ovome slučaju potopom, koju su Bacabi preživjeli. Jednako tako značajni mogli bi biti i reljefi u Chichen Itzi, na kojima su nesumnjivo prikazani Bacabi kao bradati Europejci.
Kako bilo, Bacabin lik (koji se, često pogrešno protumačeno, povezuje s pojmovima "četiri nebeska kuta", "četverokutnom Zemljom") samo je jedan od mnogih koji je načinjen da služi kao alat za razmišljanje o precesiji. Među njima se, naravno, nalazi i arhetipski "mlin" iz naziva Santillanine knjige – Hamletov mlin.
Izgleda da Shakespearov lik, "kojim je pjesnik opisao jednoga od nas, prvoga nesretnoga intelektualca" skriva svoju legendarnu prošlost, Njegove su osobine unaprijed određene i oblikovane u drevnome mitu. U svim svojim inkarnacijama ovaj Hamlet ostaje začudo onakav kakav je bio – on sam. Prvotni Amlodhi (ili ponekad Amleth), kako se naziva u islandskoj legendi, "pokazuje jednake značajke melankoličnoga i veoma inteligentnoga čovjeka. I on je sin koji je odlučan osvetiti se ocu, govornik koji progovara o zagonetnim ali neizbježnim istinama, neuhvatljiv nosač Sudbine, koji mora pokleknuti kad jednom završi svoju misiju."
U okrutnim i živopisnim nordijskim pričama, Amlodhi se opisuje kao vlasnik izmišljenoga mlina, ili žrvnja, koji je ponekad donosio zlato, mir i izobilje. Prema mnogim predajama, dvije su se gigantice (Fenja i Menja) obvezale okrenuti čudesnu napravu, koju nijedan čovjek nije mogao pomaknuti s mjesta. No, nešto je pošlo po krivu i dva su ga diva morala raditi dan i noć bez prestanka:
"Ispred mlina postavile su posudu,
kako bi pokrenule sivi kamen;
Nije im dao ni mira ni odmora,
jer su pažljivo osluškivale škripu mlina.
Njihova je pjesma bila zavijanje,
koje je prekidalo tišinu;
"Ispraznite spremnik i olakšajte kamenje!"
No, ipak je učinio da melju još više."
Bijesne i željne osvete, Fenja i Menja su čekale da svi utonu u san, nakon čega su počele silovito okretati mlin sve dok se veliki potpornji, iako su bili prekaljeni od željeza, nisu raspuknuli. Ubrzo nakon toga, zamršenim slijedom događaja, mlin je ukrao bog mora Mysinger, koji ga je, zajedno s giganticama, natovario na svoj brod. Zapovjedio im je neka nastave mljeti, no ovaj put iz mlina je izlazila sol. U ponoć su ga upitale nije li mu dosta soli; zapovjedio im je neka melju i dalje. Mljele su još kratko vrijeme nakon čega je brod počeo tonuti:
"Spremnik je odletio pod udarom velikih potpornja,
željezne su se zakovice raspuknule,
Rudo se razbilo u komade,
spremnik se ispraznio."
Stigavši na dno mora, mlin se nastavio okretati, no iz njega je izlazio kamen i pijesak stvarajući veliki vrtlog, Maelstrom. Opisani događaji, tvrde Santillana i Hertha von Dechend, simboliziraju precesiju ekvinocija. Osovina i "željezni potpornji" mlina označavaju: "sustav koordinata na nebeskoj polutki i predstavljaju okvir starosti svijeta. Zapravo, okvir određuje starost svijeta. Budući da polarna os i obruči tvore nevidljivu cjelinu, ako se jedan dio pomakne, čitav je okvir izbačen. Kada se to dogodi, nova Polarna zvijezda s vlastitim odgovarajućim obručima morat će zamijeniti zastarjelu napravu." Nadalje, veliki vrtlog:
"Pripada već tradicionalnim motivima drevnih priča. Tako se pojavljuje i u Odiseji u obliku Haribde u Messinskome prolazu te među kulturama Indijskoga i Tihoga oceana. Ondje se, što je veoma neobično, povezuje s visećim stablom smokve o čije se grane junak, bio to Satyavrata u Indiji ili Kae u Tongu, može primiti u trenutku kada brod tone. Neprestano ponavljanje te pojedinosti sprječava slobodu mašte. Takve su priče od davnina bile dio kozmografske književnosti."


Odisej

Nimalo ne treba iznenaditi što se u Homerovoj Odiseji (u kojoj su skupljeni grčki mitovi stari više od 3.000 godina) javlja vrtlog, jer se ondje spominje i Veliki mlin iz islandske legende (i to na sličan način). Posljednja je noć prije odlučujuće borbe. Odisej, koji se zarekao na osvetu, stigao je do Itake. Zaštićen od prepoznavanja čarima božice Atene, moli Zeusa da mu pošalje znak ohrabrenja prije velikoga iskušenja:
"Uto zagrmi Zeus iz blistava Olimpa … a ljupkome Odiseju bi drago.
Osim toga, žena koja je mljela na mlinu u kući pokraj mlinova
pastira ljudi izrekla je proročanstvo. Na tim mlinovima dvanaest je
žena obavljalo svoj posao, spravljajući jelo od ječma i pšenice, srži
muškaraca. Sada su sve ostale zaspale jer su samljele svoje žito, no
samo je ona, najslabija od svih ostala još uvijek budna. Zaustavila
je svoj mlin i izgovorila riječ … ‘Neka se [neprijatelji Odisejevi] od
ovoga dana poslijednji puta goste u ovim prostorijama. Neka oni koji
su odriješili moja koljena da okrutnim radom meljem njihov obrok
od ječma posljednji puta večeraju!'"
Santillana i Hertha von Dechend tvrde kako nije slučajno što se alegorija: "nebeska kugla koja se okreće poput mlinskoga kotača i nikada ne čini ništa dobro", pojavljuje i u biblijskoj predaji o Samsonu: "slijep u Gazi na mlinu s robovima". Njegovi su ga nemilosrdni neprijatelji oslobodili kako bi ih zabavljao u Hramu; umjesto toga, posljednjom se snagom Samson podupro o dva srednja stupa toga golemoga zdanja i srušio ga te usmrtio sve koji su se u njemu nalazili. Poput Fenje i Menje i on se osvetio. Ta se tema pojavljuje i u Japanu, Srednjoj Americi, među Maorima Novoga Zelanda te u finskim mitovima. Ondje se lik Hamleta/Samsona zove Kullervo, a i mlin ima specifično ime – Sampo. Poput Fenjina i Menjina mlina i ovaj je konačno ukraden i ukrcan na brod gdje se rastrgao na komadiće.
"Sampo" je riječ koja potječe od sanskrtske riječi skambha, što znači "stup ili kolac". U Atharvavedi, jednom od najstarijih djela sjevernoindijske književnosti, pronalazimo himnu posvećenu Skambhi: "U kojemu se nalaze Zemlja, zrak i nebo, gdje čvrsto stoje vatra, Mjesec, Sunce i vjetar. Skambha podupire i nebo i Zemlju; Skambha podupire čitavu atmosferu; Skambha podupire šest velikih pravaca; u Skambhu je ušlo sve što postoji."
Prevoditelj navedenoga djela (Atharvaveda 10:7), Whitney, pomalo zbunjujuće komentira: "Skambha, osvijetliti, potporanj, podupirati, na neobičan su način u ovoj himni upotrijebljeni kao obrazac svemira". No, uz mnoštvo ideja kojima se povezuju svemirski mlinovi, vrtlozi, stabla i mnogo toga drugoga, drevno vedsko opisivanje nije nimalo neobično. I ovdje se, kao u slučaju mnogih drugih alegorija, ističe pojam "obrazac starosti svijeta"- onaj isti nebeski mehanizam koji se okreće više od 2.000 godina, dok Sunceuvijek izlazi na istim kardinalnim točkama i zatim se polako premješta timnebeskim koordinatama prelazeći u četiri nova zviježđa, u kojima će sudjelovatisljedećih nekoliko tisuća godina.
Upravo zbog toga mlin uvijek pukne i veliki potpornji svom snagom udare o spremnik, puknu željezne zakovice i vratilo se razbije na komade. Precesija ekvinocija izaziva takve slikovite prikaze jer se u iznimno udaljenim vremenima ona doista mijenja, ili slama, stabilizirajući koordinate čitave nebeske polutke.
U Srednjoj Americi, u jednome od mnogih mitova o Quetzalcoatlu, govori se da je on imao presudnu ulogu u obnavljaju čovječanstva nakon općega potopa kojim je završilo Četvrto sunce. Sa svojim prijateljem Xolotlom, koji je imao pasju glavu, spustio se u podzemni svijet kako bi ponovno sastavio kosture u potopu poginulih ljudi. Nakon što je prevario boga smrti Miclantechuhtlija, to je i učinio odnijevši kosti na mjesto zvano Tamoanchan. Ondje ih je na brusnome kamenu poput žita samljeo u ukusan obrok. Na taj su zemaljski obrok bogovi zatim pustili krv, i stvorili tako meso današnjega čovjeka koji živi u Petome suncu.
Autori Hamletova mlina smatraju kako nije nimalo slučajno što se u obje navedene varijante mita o kozmičkome mlinu pojavljuje lik psa. Oni ističu da je Kullervo, finski Hamlet, također bio u pratnji "crnoga psa Mustija", Isto tako, nakon što se vratio u Itaku, Odiseja je najprije prepoznao njegov vjerni pas, a Samson se povezuje s lisicama (točnije s njih 300), koje pripadaju vrsti pasa. U danskoj verziji sage o Amlethu/Hamletu: "Amleth je hodao i usred guštare pas mu prepriječi put". Konačno, u jednoj od verzija finske priče o Kullervu, junak je (što je prilično neobično) "poslan u Estonijuda laje pod ogradom; lajao je godinu dana…"


Orion pored dva psa

Santillana i Hertha von Dechend uvjereni su da su navedeni likovi psa umetnuti s razlogom: kao još jedan od dijelova drevne neodgonetnute šifre, koji uporno mjestimice ostavlja tragove svoje poruke. Te i mnoge druge simbole psa oni svrstavaju u skupinu "morfoloških znakova", za koje smatraju da u drevnim mitovima vjerojatno označavaju prisutnost znanstvenog podatka koji se tiče precesije ekvinocija. Na taj način, iako se ne spominju nikakvi mlinovi ili vrtlozi, trebali bismo pozorno pratiti priču o Orionu, velikom lovcu iz grčkoga mita, koji je imao psa. Kada je Orion pokušao silovati božicu-djevicu Artemidu, ona je sa Zemlje dozvala škorpiona, koji je ubio i njega i njegova psa. Orion je premješten na nebo gdje je postao zviježđe; njegov je pas pretvoren u zvijezdu Sirijus, odnosno u Pasju zvijezdu.


Oziris

Sirijus na identičan način opisuju i drevni Egipćani, koji zviježđe Orion povezuju sa svojim bogom Ozirisom. Upravo je u drevnom egipatskome mitu lik vjernoga nebeskoga psa najdublje i najopširnije opisan u liku Upuauta, božanstva s glavom šakala, čije ime znači "Otvarač Puta". Ako bismo pratili tog Otvarača Puta do Egipta, skrenuli pozornost na zviježđe Orion i ušli u snažan mit o Ozirisu, našli bismo se u zatvorenoj mreži poznatih simbola.
Čitatelj će se prisjetiti da je Oziris bio žrtva urote. Urotnici su ga zatvorili u kovčeg i bacili u Nil. Ne uočavamo li ovdje sličnost sa Utnapishtimom, Noom i Coxcoxtlijem te sa svim drugim potopnim junacima koji plutaju u svojim brodovima (ili kutijama ili kovčezima)?
Drugi je poznati klasičnan prikaz precesije u obliku svjetskoga stabla i/ili krovnatoga stupa (u ovome slučaju oba). Egipatski mit kazuje kako je Oziris u svome kovčegu stigao do mora i nasukao se na obalama Biblosa. Zaustavio se među granama drveta zvanog tamariska, koje je odjednom naraslo veoma visoko i zatvorilo je kovčeg u svoje deblo. Kralj zemlje, koji se divio stablu tamarisa posiječe dio u kojemu se nalazio Oziris i od njega napravi stup za krov svoje palače. Nešto poslije Izida je izvadila tijelo svoga supruga iz stupa i odnijela ga natrag u Egipat kako bi prošao postupak ponovnoga rođenja.
Jane B. Sellers jedna je od rijetkih ozbiljnih znanstvenika koja je isprobala teoriju koju su iznijeli Santillana i Hertha von Dechend u knjizi Hamlet’s Mill. Ona je isticala nužnost korištenja astronomskih podataka, osobito onih o precesiji za pravilno proučavanje drevnoga Egipta i njegove religije. "Većina arheologa ne razumije precesiju, što utječe na njihove zaključke o drevnim mitovima, drevnim bogovima i poredanosti drevnih hramova …
Za astronome je precesija veoma dobro poznata činjenica; oni koji se bave područjem drevnoga čovjeka imaju obvezu tu činjenicu shvatiti.", tvrdi Jane B. Sellers.
U svojoj posljednjoj knjizi The Death of Gods in Ancient Egypt (Smrt bogova u drevnome Egiptu), ona ističe teoriju da je mit o Ozirisu moždanamjerno šifriran pomoću skupine ključnih brojeva, koji su suvišni što setiče samoga pripovijedanja, no koji predstavljaju vječni proračun iz kojegase mogu izvesti nevjerojatno točne brojke koje se odnose na sljedeće:
1. Vrijeme koje je potrebno da se sporim precesijskim teturanjem Zemlje položaj izlaska Sunca za proljetnoga ekvinocija pomakne uz ekliptiku (u odnosu na zvjezdanu pozadinu) za jedan stupanj;
2. Vrijeme koje je potrebno da Sunce prijeđe iz jednog punog segmenta zodijaka iznosi trideset stupnjeva;
3. Vrijeme koje je potrebno da Sunce prijeđe dva puna segmenta zodijaka (ukupno šezdeset stupnjeva);
4. Vrijeme koje je potrebno za "veliki povratak", odnosno da Sunce prijeđe uz ekliptiku tristo šezdeset stupnjeva, i time završi cijeli precesijski ciklus ili "veliku godinu". Precesijski brojevi na koje upućuje Jane Sellers u Ozirisovu mitu jesu 360, 72, 30 i 12. Najviše ih se spominje u dijelu mita u kojemu se govori o pojedinostima iz životopisa različitih likova. O njima je opširno izvijestio E. A. Wallis Budge, bivši upravitelj Odjela za egipatske starine u Britanskome muzeju:
"Bog Geb je ljubio božicu Nut, suprugu boga sunca Ra. Kada je Ra to otkrio, bacio je kletvu na svoju suprugu objavivši da nijednoga mjeseca u godini neće moći roditi dijete. Tada se bog Thoth, koji je također ljubio Nut, igrao s Mjesecom i pobijedivši dobio je od njega punih pet dana. Te je dane spojio sa 360 dana, od kojih se godina tada sastojala [naglasak autora]. Prvoga od tih pet dana rođen je Oziris; a u trenutku njegova rođenja čuo se glas koji je objavio da je rođen Gospodar Svijeta."
U drugim se mitovima spominje da u godini koja ima 360 dana postoji "12 mjeseci od kojih svaki ima 30 dana". A posvuda se, kako je primijetila Jane Sellers, "koriste izrazi kojima se ističu očiti i jednostavni proračuni te kojima se pozornost usmjerava na brojeve."
Do sada smo razmotrili tri precesijska broja Jane Sellers: 360, 12 i 30. Četvrti je broj, koji se pojavljuje poslije u tekstu, najznačajniji. Kako smo vidjeli u 9. poglavlju, zli bog Set predvodio je skupinu urotnika koji su isplanirali ubiti Ozirisa. Ta se skupina sastojala od 72 urotnika. Jane Sellers tvrdi da pomoću toga posljednjeg broja možemo konačno pokrenuti drevni kompjutorski program:
12 = broj zviježđa zodijaka;
30 = broj stupnjeva na ekliptici dodijeljenih svakome od zviježđa zodijaka;
72 = broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe jedan stupanj u svome precesijskome obratu po ekliptici; 360 = ukupan broj stupnjeva na ekliptici;
72 x 30 = 2 160 (broj godina potrebnih da Sunce završi obrat od 30 stupnjeva po ekliptici, odnosno da potpuno prijeđe kroz ijedno od 12 zviježđa zodijaka);
2 160 x 12 (ili 360 x 72) = 25.920 (broj godina u čitavome precesijskome ciklusu, odnosno u "velikoj godini", koji je i ukupan broj godina potrebnih da započne "veliki povratak"). Pojavljuju se također drugi brojevi i njihove kombinacije: 36, broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe pola stupnja u svome precesijskome obratu po ekliptici; 4.320, broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe 60 stupnjeva u svome precesijskome obratu (odnosno, da prijeđe dva zviježđa zodijaka).
Jane Sellers tvrdi da se u tome nalaze temeljni podaci za precesijsku šifru koja je uvijek iznova prisutna u drevnim mitovima i na svetim građevinama. Poput ezoterijske numerologije i u toj je šifri dopušteno pomicati decimalni zarez lijevo ili desno, po želji, te koristiti sve moguće kombinacije, permutacije, množenja, dijeljenja i razlomake esencijalnih brojeva (od kojih svi potpuno odgovaraju omjeru precesije ekvnocija).
Na temelju tako zaokružene brojke, iz mita o Ozirisu proizlazi zbroj od 2 160 godina potrebnih da precesijska godina prijeđe kroz jednu kuću Zodijaka. Prema suvremenim proračunima taj broj iznosi 2 148 godina. Na temelju Hiparhovih brojeva radi se o brojci od 2 400, odnosno 2.347,8 godina. Konačno, na temelju mita o Ozirisu možemo izračunati da je potrebno 25.920 godina da se potpuno završi precesijski ciklus kroz 12 kuća zodijaka.
Kod Hiparha je to 28.800, odnosno 28.173,6 godina. Prema suvremenim proračunima radi se o 25.776 godina. Dakle, Hiparh u pogledu velikoga povratka griješi otprilike za 3.000 godina, a mit o Ozirisu za samo 144 godine, što je vjerojatno posljedica narativne nužnosti zbog koje je osnovni broj, koji iznosi 71,6 zaokružen na mnogo prikladniji broj 72. No, šifru Jane Sellers ne pronalazimo samo u mitologiji.


Angkor Wat

Hramski kompleks u Angkoru u džunglama Kambodže izgleda poput namjerno načinjene metafore za precesiju. Primjerice, na njemu je pet vrata, do kojih vodi pet cesta, a one premošćuju jarak pun krokodila koji okružuje čitavo mjesto. Uz svaku od tih cesta pruža se red divovskih kamenih likova – 54 lika sa svake strane ceste na kojoj se nalazi 108 likova (dakle, sveukupno 540 kipova), a svi likovi u redu nose golemi kip zmije Nage. Osim toga, kako su Santillana i Hertha von Dechend istaknuli u Hamletovu mlinu, ti likovi ne "nose" nego "vuku" zmiju, na temelju čega se zaključuje da tih 540 kipova "bućkaju Mliječni ocean". Tako čitavi Angkor izgleda kao "divovski model koji je izgrađen hinduskom maštom i protuslovljem" kako bi izražavao ideju o precesiji.


Bordobur

Isto bi se moglo reći i za slavni javanski hram Borobudur sa 72 stupe u obliku zvona, a vjerojatno i za megalite u Balbeku (Libanon), za koje se smatra da su najveći izrezbareni kameni blokovi na svijetu.


Balbek

Davno prije no što su na tome mjestu nastale rimske i grčke građevine, tri su spomenika koji čine takozvani Trilithion, visoki poput peterokatnice i svaki je teži od 600 tona. Četvrti je megalit visok gotovo 24 m i težak je 1 100 tona.


Ogromni isklesani monoliti Balbeka

Neobično je što su ti golemi kameni blokovi iskopani, savršeno oblikovani i na zagonetan način preneseni u Balbek iz nekoliko kilometara udaljenoga kamenoloma. Osim toga, vješto su umetnuti u sačuvane zidove veličanstvenoga hrama, i to prilično visoko iznad zemlje. Taj hram okružuju 54 golema i veoma teška stupa. Na Indijskome potkontinentu (gdje se zviježđe Orion naziva Kal-Purush, što znači Vremenski čovjek ), otkrivamo da se Ozirisovi brojevi Jane Sellers nalaze na veoma različitim mjestima, što se nikako ne može pripisati slučaju. Primjerice, u indijskome se hramu vatre, Agnicayani, nalazi 10.800 opeka. Osim toga, Rigveda, najstariji vedski tekst koji je dragocjena riznica indijske mitologije, sastavljena je od 10 800 stanci. Svaka stanca ima 40 slogova te je tako čitavo djelo sastavljeno od, ni više ni manje, nego 432.000 slogova. U Rigvedi 1:164 (jednoj od karakterističnih stanci) saznajemo o "kotaču s dvanaest žbica u kojemu se nalazi 720 sinova". U židovskoj Kabali spominju se 72 anđela preko kojih se sefirotima (božanskim moćima) mogu približiti ili ih zazvati oni koji im znaju imena i brojeve. Rosenkreuzerske predaje govore o ciklusima od 108 godina (72 plus 36) prema kojima tajno bratstvo ostavlja svoj utjecaj. Broj 72 i njegovi oblici i razdiobe imaju veliko značenje i u Trijadama, kineskim tajnim društvima. Prema drevnome obredu svaki kandidat za inicijaciju mora platiti člansku svotu od "360 novčića za ‘odjeću’, 108 novčića ‘za vrećicu s novcem’, 72 novčića za podučavanje i 36 novčića za smaknuće ‘izdajničkoga podanika’." Naravno, novčići (starokineski bakreni novčić s četvrtastom rupom u sredini) više nisu u uporabi, ali su preživjeli brojevi kojima se barata u pradavnome obredu. Na taj način, u današnjem Singapuru kandidati za članstvo u Trijadama plaćaju člansku pristupinicu.
No, vratimo se u Indiju i razmotrimo sadržaj svetih tekstova Purana. Oni govore o četiri "doba Zemlje", koja se nazivaju Yugama i koja se protežu na 12.000 "božanskih godina". Svako od tih doba traje sljedeći broj "božanskih godina": Krita Yuga = 4 800; Treta Yuga = 3 600; Davpara Yuga = 2 400; Kali Yuga = 1 200. U Puranama se navodi i to da "jedna godina smrtnika odgovara jednome danu bogova". Nadalje, baš kao i u Ozirisovu mitu, otkrivamo da je broj dana u godini bogova i smrtnika 360, tako da jedna božanska godina odgovara broju od 360 godina smrtnika. Dakle, Kali Yuga traje 1 200 božanskih godina, odnosno 432.000 smrtnih godina. Veliko doba je Mahayuga, (koja se sastoji od 12.000 božanskih godina koje su raspoređene u četiri manje Yuge) odgovara brojci od 4.320.000 smrtnih godina. Tisuću Mahayuga (koja sadrži Kalpu, ili Brahmin Dan) proteže se na 4 320 000 000 običnih godina, što ponovno upućuje na osnovne brojeve za izračunavanje precesije. Postoje i Manvantare (razdoblja Manua), a iz tekstova saznajemo da "tijekom svake Manvantare prođe otprilike 71 sustav četiriju Yuga". Čitatelj će se prisjetiti da je potrebno 71,6 godina za jedan stupanj precesijskoga kretanja po ekliptici, a ta se brojka u Indiji može zaokružiti na "otprilike 71" baš kao što se zaokružila i u drevnome Egiptu na brojku 72. Doba Kali Yuga, koje traje 432.000 smrtnih godina, predstavlja naše doba. Tekstovi kazuju: "U dobu Kali bujat će raspadanje sve dok se ljudska rasa ne približi uništenju."
Put između dva veoma različita mita o Ozirisu i Amlodhijevu mlinu (koji, bez obzira na to, sadržavaju precizne znanstvene podatke o precesiji ekvinocija) otvara nam druga neobična zajednička pojedinost. Radi se o obiteljskim vezama. Amlodhi/Amleth/Hamlet u svakoj priči jest sin, koji se osvećuje za smrt oca tako da namami i konačno ubije očeva ubojicu. Ubojica je, nadalje, uvijek očev brat, odnosno Hamletov stric. Upravo takav scenarij ima i mit o Ozirisu. Oziris i Set su braća. Set ubija Ozirisa. Ozirisov sin Horus se, konačno, osvećuje svome stricu. Nadalje, Hamlet je često u incestuoznoj vezi sa sestrom. U mitu o Kullervu, finskome Hamletu, dojmljiv je prizor kada junak, koji se nakon dugog izbivanja vraća kući, susreće u šumi djevicu, koja skuplja bobice. Vode ljubav. Međutim, tek poslije doznaju da su brat i sestra, na što se djevica odmah utopi. Nakon toga je Kullervo lutao šumom uz pratnju "crnoga psa Mustija" i konačno je počinio samoubojstvo vlastitim mačem. U egipatskome mitu o Ozirisu nema samoubojstava, no postoji incestuozna veza između Ozirisa i sestre mu Izide. Iz njihove se ljubavi rodio osvetnik Horus.
Još jednom je, dakle, razumno zapitati se: O čemu se tu radi? Zbog čega postoji toliko očitih sličnosti i povezanosti? Zbog čega postoji toliko mitova o prividno različitim likovima, od kojih svaki na svoj način pojašnjava pojavu precesije ekvinocija?
Tko god da su oni bili, nedvojbeno su bili pametni – toliko pametni da su mogli promatrati beskrajno i sporo precesijsko kretanje po ekliptici i veoma ga precizno izračunati.
Iz toga, dakle, slijedi da govorimo o visokociviliziranim ljudima. Govorimo o ljudima koji zaslužuju da ih se nazove znanstvenicima. Osim toga, ti su ljudi zacijelo živjeli veoma davno zato što možemo biti uvjereni da se nastanak i daljnje rasprostiranje zajedničkoga naslijeđa u obliku mitova o precesiji nije dogodilo u razdoblju povijesti. Upravo suprotno, dokazi potvrđuju da su ti mitovi već "teturali od starosti" prije 5.000 godina, kada je počela takozvana povijest. Ustanovljeno je da se u velikome broju drevnih mitova iz različitih područja svijeta potanko opisuju geološke katastrofe. Čovječanstvo je preživjelo strahote posljednjega ledenoga doba, te su najvjerodostojniji dokaz sačuvanih predaja o potopu i zaleđivanju, velikim vulkanskim erupcijama i razornim potresima burne promjene u razdoblju velikoga otapanja, između 15.000. i 8.000. god. prne. Konačno povlačenje ledenoga pokrivača, uslijed čega se razina svjetskih mora podignula za 90 – 120 m, nastupilo je samo tisuću godina prije početka povijesti. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da je naša civilizacija sačuvala živopisna sjećanja na veliku kataklizmu koja je zadesila naše pretke.
Mnogo je teže objasniti neobičan, ali karakterističan način na koji su mitovi o kataklizmi povezani pečatom zajedničkoga tvorca. Zaista, te drevne priče toliko su slične da neizbježno nameću sumnju da ih je "napisao" isti "autor".
Je li taj autor bio prekrasno božanstvo ili nadčovjek o kojemu pripovijedaju svi ti mitovi, koji se pojavio ubrzo nakon stravične geološke katastrofe donoseći dobra civilizacije preplašenim i demoraliziranim preživjelim stanovnicima Zemlje? Svijetloputi i bradati Oziris egipatska je manifestacija toga univerzalnoga lika i nikako ne može biti slučajno da se u mitovima među njegovim dobročinstvima najprije spominje ukidanje kanibalskih običaja primitivnih stanovnika doline Nila. U Južnoj Americi to je Viracocha, koji je ubrzo nakon velikoga potopa započeo svoju prosvjetiteljsku misiju; nakon razornoga potopa koji je okončalo Četvrto sunce, Quetzalcoatl je u Meksiko donio poljoprivredu, matematiku, astronomiju i kulturu.
Je li moguće da navedeni mitovi izvještavaju o susretima raštrkanih paleolitskih plemena, koja su preživjela posljednje ledeno doba i nepoznate visoke civilizacije?


Drevna zvjezdarnica iskopana u Georgiji

Nekadašnji sat za određivanje sudnjeg dana?

Oko tri sata vožnje zapadno od Savannaha, arheolozi su otkrili drevni indijanski nasip u kojem se nalazila tajna skrivena komora. Unutar nje se nalazilo pedesetak sjedala poredanih u krug i oltar u obliku sokola ili orla. Svako je sjedeće mjesto s prednje strane sadržavalo malen izrezbareni otvor čija točna svrha nije poznata iako se pretpostavlja da je služio za stavljanje osobnih stvari.

Ovo zemljom pokriveno zdanje je nazvano Ocmulgee zemljana lođa, a novi dokazi pokazuju da je riječ o sofisticiranom inženjeringu s preciznim astronomskim poravnanjem koji je najvjerojatnije služio kao zvjezdarnica. Također se čini da je služio kao neka vrsta sata za određivanje sudnjeg dana koji je upozoravao svoje dizajnere na sljedeću ozbiljnu oluju meteora.

Iskapanja su otkrila da se u tajnoj komori unutar zemljane lođe pristupalo kroz nizak i zemljom pokriven ulaz koji nalikuje na tunel. Vrata su za ovaj ulaz usklađena s izlaskom sunca 22. listopada. Na taj datum prve zrake sunca prolaze kroz otvor i osvjetljavaju oltar u obliku ptice. Ova je ptica oko svog oka imala šaru koja je u znanstvenom svijetu poznata kao „motiv odvojenog oka“. Dizajn podsjeća na dvorepi komet. Vatrena zmija koja silazi s nebesa i izgara u plamenu nakon što stigne na Zemlju je izvrsna metafora udara meteora. Motiv odvojenog oka se kasnije otkrio na još jednom stvorenju povezanom s nebom: rogatoj pernatoj zmiji. Među Cherokeejima je ovo biće poznato pod nazivom „Uktena“ i njegov je opis također u skladu s kometom ili meteorom.

Drevna zvjezdarnica iskopana u Georgiji

Izaija 47,13 Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek` ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde


Precesijski krug

Periodična razaranja

U mitologiji Azteka i Maja, mi živimo u petoj epohi stvaranja, koja se obilježava kao "Peto Sunce." Četvrta epoha završila je velikom poplavom u kojoj su skoro svi ljudi poginuli ("Voda je bila pedeset dvije godine a onda se nebo srušilo"). Njihova mitologija predviđa da će se sudbina pete epohe - našega doba - završiti u "pokretu Zemlje" koji će razoriti civilizaciju i možda iskorijeniti sve tragove ljudskoga života. U strahovito sofisticiranom matematičkom i kalendarskom sustavu Maja, koji smo detaljno istražili u drugim djelima, predviđen je datum predstojeće kataklizme. To je 4 Ahau 8
Kankin. Kada se prevede u Gregorijanski kalendar koji danas koristimo, onda je to 23. prosinca 2012. poslije Kr.
Stari Egipat također je sačuvao složena vjerovanja koja se tiču cikličkoga stvaranja i razaranja svjetova. Malo poznati Tekstovi zgrade Edfu, naprimjer, govore o udaljenom zlatnom dobu, mnogo tisuća godina u prošlosti, kada su sami bogovi živjeli na nekom otoku - "Domovini Prvorođenih". Tekstovi nam govore da je taj otok bio potpuno uništen u strahovitoj oluji koju je prouzročila "velika zmija." Većina "božanskih stanovnika" se utopila, ali su se oni koji su preživjeli kataklizmu nastanili u Egiptu, gdje su postali poznati "bogovi graditelji, koji su oblikovali u prastara vremena Gospodare svjetla." Prema Tekstovima Edfu, ti su preživjeli postavili temelje svih budućih piramida i hramova u Egiptu, i prenijeli religiju koja će se poslije štovati po cijeloj zemlji pod polubožanskom vladavinom faraona.

Po Majama 11.08.3114. pne, započeo je prvi dan Novog svijeta, kada su bogovi pošli u nebo.
Zadnji dan Novog svijeta završava 21.12.2012 god., kad završi 13 Baktuna. Jedan Baktun je otprilike 400 god.


Majanski Tzolkin kalendar

 

Komet Elenin

Komet Elenin je kreirao cijelu ne znanstvenu pošast predikcija o kraju svijeta – čija je pomama dramatično opala nakon što je Elenin pogodila solarna baklja 20.08.2011. godine, kako smo već ranije izvjestili. Naknadne fotografije pokazale su raspršivanje kometarne jezgre i njen difuzan izgled. Vrlo je vjerojatno da će nastaviti sa blijeđenjem i postati još difuznija.
Kometa Elenin, koja je kratko bila poznata kao kometa Sudnjega dana zbog netočnih predviđanja o tome kako bi mogla udariti u Zemlju, snimljena je kao običan oblak prašine.
Umjesto toga se dezintegrirala u svom prolazu pored Sunca (to jest kroz njegove CME-s ili masovne koronarne baklje) prošlog mjeseca.


Komet Elien
 
Zadnja snimka Elenina u obliku prašine.

Komet Elenin nestaje
Posmrtni ostaci komete Elenin snimljeni kao oblak prašine
U mjesec dana u atmosferi eksplodiralo više meteora nego li 2012. godine!
Porast ulaza meteorita u planetarnu atmosferu
Dva asteroida promašila Zemlju za dlaku
Ruski meteor je bio djelić asteroida duljine od 200 metara, mogući novi udari
Milenijski potresi od sada sve češći?


<< Meteorski pljusak Index  

This is a work in progress. Please send corrections, suggestions and faceplates to: noeticacademydanel AT gmail.com