Meshwesh

 
Meshwesh

Meshwesh first appeared as kindred tribes of the Temehu ili Tamahu. Egypt was under threat from an alliance between the Libyans and the Meshwesh, who possibly also coordinated an attack with the Peleset and the Tjekker. Even if it is not certain many Labu (Lybians) who wore the phallus sheath may have been Meshwesh.


Meshwesh


Meshwesh - Canaanite


Labu

This tribe from which the land of Libya takes its name is sometimes called the Labu, Libu, or Rebu, and appears in many Egyptian texts, such as the inscriptions on the temple at Medinet Habu. The earliest of these texts is the Papyrus Anastasi II in Dynasty XVIII and appear in texts, if only rarely, up until Dynasty XXI. It is unclear for certain where the Labu originated, but they may have originated from west of the region of Libya. It is clear, however, that along with other tribes such as the Meshwesh they replaced the pervious inhabitants of Libya at some time during the New Kingdom. If the Labu are from the west of Libya, then it seems strange to associate them so closely with the Sea Peoples, even if the Labu do fight alongside the Sea Peoples against the Egyptians. Another theory, though, is that the Libu originated in the Balkans and were driven to migration by the Illyrians, with the Libu finally settling in Libya.

 
Libyen & black Libyen


Labu


Chief of Labu - Sherden of sea

 

Different races in ancient Egypt


Meshwesh "Themehu", Nubian "Nehesu", Asian "Aamu" & Egyptian "Reth"
Umjetnički prikaz, na temelju murala iz grobnice Setija I

Toga - šinearski plašt

Azijcima osnovna odjeća bila je TUG, stilom i imenom prethodnik rimske toge. Zvala se TUG.TU.SHE, što je značilo "odjeća koja se nosi omotana".

Zaista, ja sagriješih Jahvi, Bogu Izraelovu, i evo što sam učinio: vidjeh u plijenu lijep šinearski plašt, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu šipku vrijednu pedeset srebrnjaka, pa se polakomih i uzeh sebi. Eno je sve zakopano usred moga šatora, a srebro je odozdo. - Jošua

 

Liburni

Liburni (grč. Libyrnides) su antička pomorska etnoskupina koja je živjela na jugozapadu Hrvatske uz sjeveroistočni Jadran između rijeke Raše i Krke, tj. uglavnom u Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji do velebitskog primorja. Zapadno od njih bili su Histri.
U brončano doba prapovijesti tj. u II. tisućljeću pr. Kr., na kasnijem ozemlju klasičnih Liburna živjelo je ranokvarnersko prapučanstvo koje su prvi grčki moreplovci na Jadranu zapisali pod imenom Hythmites. Istodobno su rani pretci Liburna vjerojatno još boravili na Levantu između Mezopotamije i Anatolije, tj. u Siriji, gdje je prije dolaska Asiraca zapisan rani grad Libbur. S početkom željeznog doba, pri velikim pomorskim selidbama tzv. "Naroda s mora" u 12. i 11. st. pr. Kr. sudjelovali su jamačno i rani Liburni, koji bi tada doplovili iz obala Levanta na Jadran (Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007), gdje se zato već od prvih vijesti uvijek pojavljuju kao pomorci.
Liburni su bili suvremenici italskih Etruščana i levantskih Feničana, pa je to na hrvatskom ozemlju najranija jasno potvrđena i opisana etnogrupa, koja se tu navodi već od 9. stoljeća pr.Kr.

S druge strane, uočen je problem ove teorije u uvriježenoj činjenici da bi pokret "naroda s mora", prema klasičnim arheološkim spoznajama do 20. st., tekao samo od sjeverozapada na jugoistok. S treće strane, nove opsežne biogenetske analize Sredozemlja u 21. st. to tek dijelom potvrđuju, ali još dokazuju da je taj doseljenički udar s Balkana odmah stvorio i veliki povratni "tsunami" genskog iseljavanja s Levanta u zapadni Mediteran i najviše u Italiju. Zato muška i ženska dnk Sicilije, Sardinije, Korzike i Toskane, pa čak i dio njihove stoke (DNK) paralelno potvrđuju istodobne doselidbe talijanskih "naroda s mora" iz Levanta (Sikuloti, Sardeati, Etrurci itd.), a za Etruščane su već prije poznati arheonalazi u tom smjeru (koji su sad i genski potvrđeni). U to se logično uklapaju i Liburni, a ove veze s Levantom potvrđuje i naša biogenetika (Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007, itd.), jer je unutar Hrvatske na Krku i u Kvarneru nađen razmjerno najveći udio levantskog haplotipa Eu9 i Eu10, uz manje dinarskog tipa Eu7 koji drugdje kod nas dominira.

O sličnoj pomorskoj doselidbi s istoka ranih kvarnerskih "bodula" govore u arhajskom cakavizmu i domaće legende "Veyske povede". Također tkalačka preslica s kvarnerskih otoka te istarska glazbena ljestvica gornjeg Jadrana (K. Galin 2001) odskaču od Europe i bliže su tradiciji Levanta i starog Egipta. Miješanjem i asimilacijom doseljenih levantskih pomoraca s ranijim Hitmitima, potom na gornjem Jadranu nastaju klasični Liburni koji su odmah zavladali cijelim Jadranom gdje rani Grci naglašuju njihovu pomorsku prevlast kao "Libyrnike Thalassokratia", jer u to rano doba od 9.- 7. st. Liburni kontroliraju ne samo istočni Jadran, nego i sve naše otoke te istočne obale Italije i obalu Albanije sve do Otranta i otoka Krfa, a možda su plovili i Jonskim morem do Sicilije.

Nalazi se pretežno kod hamitskih naroda uz južne obale Sredozemlja i u sjevernoj Africi, npr. Egipćani, Abesinci, Berberi itd. U južnoj Europi je to najstariji i rijedak genotip, podrijetlom od prapovijesnih doseljenika do neolita, koji su sudjelovali u ranom razvitku poljodjelstva i prvih keramičkih kultura, a u dolini Nila je taj genotip bio glavni većinski nositelj visoke pracivilizacije faraonskog Egipta. U Hrvatskoj Eu4 obuhvaća oko 5% pučanstva uglavnom medju čakavcima, a razmjerno najviše na otoku Krku gdje dostiže blizu 7%

Liburni

Odnos između Liburna i starih baltičkih pomoraca

Jadranski drakkari: Ranoantički pisci za prvo doba liburijske talasokracije spominju kako Jadranom plove tzv. drakkophoroi (dracofores) tj. obostrano zašiljeni ilirski brodovi s uzdignutim zmajevim glavama na kraju, a slični su ucrtani i na nekim ilirskim štitovima (Stipčević 1974), dok na Krku i Rabu sve do danas postoji prastari naziv dragãar za ratni brod. Nema sumnje da je to bio sličan jadranski prototp kasnije poznatih vikinških drakkara, inače značajnih upravo za starogermanske pomorce.

Ritualna Sunčeva barka: Slično kao i stari nordijski pomorci iz Baltika i Skandinavije, tako su i Liburni posebice štovali Sunčev kult u obliku simbola Sunčane barke.

Tradicija sušenja ribe: Diljem Sredozemlja je glavni općerašireni postupak tekućeg konzerviranja slane ribe u salamuri. Naprotiv na sjeveroistočom Jadranu je od antike do danas uobičajen i drugi način konzerviranja sušenjem na suncu i vjetru (osobito za hobotnice i raže). To je inače uglavnom nordijska tradicija germanskih ribara u Skandinaviji, gdje tako masovno suše bakalare i ine ribe.

Ribarski tornjevi: Unutar cijeloga Sredozemlja je oduvijek za Kvarner donedavna bio osobiti i izniman, prastari način ribolova pomoću obalnih drvenih tornjeva s ljestvama, tzv. tunere iz kojih se nadgledao prolaz ribe i upravljalo njihovim ulovom. Sličan tradicijski ribolov sa zidanim tornjevima poznat je još i na obalama sjeverozapadne Europe, npr. na britanskom otočju.

Pokazne legende: Nordijske sage spominju doselidbu njihovih predaka iz pradomovine oko Tanaisa. Kod nas su na Krku očuvane stilom i sadržajem dosta slične legende "Veyske Povede", koje takodjer pobliže opisuju antičku doselidbu morem iz Azova, a izrijekom se spominje i nordijski bog Thor kao "Tohôr".

Antičke mitske legende očuvane na Krku: "Povêda ud_Matânih navakÿreh" slikovito opisuje pomorsku doselidbu pradavnih krčkih predaka brodovljem "preko 7 mora." Za Liburne je takodjer vjerojatna doselidba brodovima kao u legendi, jer na kopnu nema arheoloških tragova, a već su od početka poznati kao pomorci.


Trireme