Noetic Academy Danel - This is a work in progress. Please send corrections, suggestions and faceplates to: noeticacademydanel AT gmail.com

Produljene lubanje

Arheološki lokalitet otkriven 1999. godine u meksičkoj saveznoj državi Sonori dobio je ime "El Cementerio" zbog brojnih antičkih grobova. Ovaj lokalitet je decenijama ostao neistražen, no prije nekoliko dana u medijima je odjeknula vijest kako El Cementerio obiluje ljudskim ostacima s brojnim anomalijama.


Arheološko nalazište u Sonori.

The Time je otkrio kako su grobovi napravljeni negdje između 940 i 1308 nove ere, te da kriju ostatke 13 skeleta s deformiranim lubanjama koje se obično nazivaju "Cone heads" ili dolicefalične lubanje.


Iskapanja skeleta iz Sonore.

Travel AOL je objavio kako su Cristina Garcia Moreno i njen tim sa Sveučilišta Arizone sigurni da su deformacije samo još jedan primjer produljavanja lubanja, što se tipično radilo uz pomoć povezivanja glave beba kako bi dobile neobičan stožasti izgled.

Tipičan škripac za glavu koji se koristi u plemenu Ucayali u Peruu, čini glave beba "lijepima" i nalik na glave božanstava.

Ova praksa je toliko rasprostranjena da se mogla pronaći u svim zakucima povijesti od Egipta i subsaharske Afrike, Azije i Središnje i Južne Amerike. No isto tako se još uvijek može pronaći kod nekih plemena u Brazilu i Africi, koja prakticiraju povezivanje glava djece kako bi nalikovala "bogovima."


Jedna od dolicefaličnih lubanja iz Sonore.

Mi bi svakako bili zadovoljni ovim objašnjenjem da znanost stalno ne zaboravlja, točnije, prešućuje jednu na prvi pogled nevažnu činjenicu. Ljudski mozak obično teži oko 1,4 kilograma, dok zajedno s moždanom tekućinom i moždanom membranom cijela šupljina u kojoj se nalazi naš mozak ima oko 1500 kubičnih centimetara. Povezivanjem glave se ne povećava prostor oko mozga već se on samo nasilno mijenja.

Većina antičkih lubanja je imala sasvim normalnu "kubikažu" no neke jednostavno nisu mogle biti objašnjene povezivanjem i oblikovanjem glave jer je moždana šupljina bila puno veća.


Neobična lubanja iz Sonore.

Na slici koju prilažemo iz arheološkog lokaliteta Sonore u El Cementeriu se jasno može vidjeti kako neobične lubanje imaju nekoliko anomalija: produljenu glavu s puno većim zapreminom negoli je to standard u ljudskoj anatomiji, neobične jake i produljene kosti donje čeljusti i dorađene zatupljene zube.


Pripadnica plemena Chinook s umjetno oblikovanom glavom.

Stranica Live Science se dodatno pozabavila ovim problemom, opravdavajući ovu anomaliju tradicionalnim podvezivanjem i oblikovanjem glave uz pomoć drvenih letvica i škripca, no ako pogledamo tipičnu pripadnicu plemena Chinook, vidjet ćemo kako oblikovana glava izgleda potpuno drugačije od lubanja iz Sonore.


Star child lubanja iz Sonore.

Mnogi su ovakve anomalije pokušali opravdati hidrocefalusom, koji stvara lubanju koja nalikuje slučaju poznatog pod imenom "Star child," lubanje otkrivene 1930. godine jugozapadno od Chihuahue, ponovno lokalitet koji se nalazi u saveznoj državi Sonori.


Jedna od lubanja iz Ice pored Nasce, obratite pozornost na povećani obim lubanje, koji se ne može objasniti dolicefaličnim oblikovanjem.

Iako je hidrocefalus medicinski jako dobro obrađen poremećaj, ni malo ne nalikuje primjerima lubanja pronađenih na području Srednje i Južne Amerike. Poglavito ne slučajevima lubanja iz Nasce, to jest, iz Ice.


Dijete oboljelo od sindroma Progerie.

Dok drugi pak smatraju kako je riječ o devastirajućem sindromu Progerie ili sindromu Hutchison Gliford, s kojim se bebe pretvaraju u starce u roku od nekoliko godina, i čije deformacije tkiva i kostiju obično stvaraju dobro poznate anomalije na glavi. Progeria ostavlja tipičan gerijatrijski trag na kostima, koji se lako može utvrditi. No lubanje iz Nasce, Puma Punkua, Sonore i Malte nemaju takve tragove.


Nema odgovora za neobične šavove na kostima lubanje “Star childa.”

Star child lubanja ima previše neobičnih svojstava da bi se tek tako mogla opisati kao jedinstven slučaj hidrocefalusa ili Progerie, no znanost je stigmatizirala kao arhaični medicinski slučaj koji ne iziskuje dodatnu famu ili istraživanje.

Osim neobično oblikovane lubanje, očnih duplji koje su iznimno blizu postavljene i gotovo nevidljivog prostora za nos, ova lubanja je karakteristična i po šavovima kostiju lubanje koji najviše nalikuju dolicefaličnim lubanjama s Malte.

Problem Sonore je jedinstven kao i lubanje iz Nasce. One se jedino mogu usporediti sa sličnim lubanjama iz Egipta i prapovijesnim lubanjama iz Malte, koje dodatno karakterizira nedostatak dvije kosti lubanje na zatiljku i tipičnog cik-cak brida na mjestu gdje bi se te kosti trebale spajati. Gotovo istu stvar možemo vidjeti i na neobičnoj lubanji iz Puma Punkua. Dolicefalične lubanje iz Malte su obrađene od strane dr. Roberta Zammita no na žalost ove neobične antropološke nepoznanice još uvijek stoje u podrumima Arheološkog muzeja Malte u La Valletti.

Tipičan primjer stvaranja dolicefalične lubanje, zapremina lubanje ostaje ista i nakon oblikovanja.


Produljene lubanje su se formirale u maternici

Jedna od najinteresantnijih arheoloških i antropoloških misterija vezana je za neobične produljene lubanje koje se dan danas pronalaze diljem planete. Znanstvenici su desetljećima tvrdili kako su takve lubanje nastale barbarskim tradicijama, točnije povezivanjem glave djece, pa ipak nitko nije mogao objasniti razliku u volumenu običnih i produljenih lubanja. Nedavno otkriće je šokiralo najveći dio konzervativnih i skeptičnih naučnika jer se otkrila informacija kako su antičke produljene lubanje nastale kao takve u maternicama majki.

Nedostatak šavova na dolicefaličnoj lubanji iz Puma Punkia se ne može objasniti umjetnim oblikovanjem lubanje.
Ova praksa je toliko rasprostranjena da se mogla pronaći u svim zakucima povijesti od Egipta i subsaharske Afrike, Azije i Središnje i Južne Amerike. No isto tako se još uvijek može pronaći kod nekih plemena u Brazilu i Africi, koja prakticiraju povezivanje glava djece kako bi nalikovala "bogovima."
Mi bi svakako bili zadovoljni ovim objašnjenjem da znanost stalno ne zaboravlja, točnije, prešućuje jednu na prvi pogled nevažnu činjenicu. Ljudski mozak obično teži oko 1,4 kilograma, dok zajedno s moždanom tekućinom i moždanom membranom cijela šupljina u kojoj se nalazi naš mozak ima oko 1500 kubičnih centimetara. Povezivanjem glave se ne povećava prostor oko mozga već se on samo nasilno mijenja.


Rijetka fotografija dolicefaličnih lubanja iz Malte.

Većina antičkih lubanja je imala sasvim normalnu "kubikažu" no neke jednostavno nisu mogle biti objašnjene povezivanjem i oblikovanjem glave jer je moždana šupljina bila puno veća.
Problem Sonore je jedinstven kao i lubanje iz Nasce točnije iz Paracasa il Ice. One se jedino mogu usporediti sa sličnim lubanjama iz Egipta i prapovijesnim lubanjama iz Malte, koje dodatno karakterizira nedostatak dvije kosti lubanje na zatiljku i tipičnog cik-cak brida na mjestu gdje bi se te kosti trebale spajati. Gotovo istu stvar možemo vidjeti i na neobičnoj lubanji iz Puma Punkua. Dolicefalične lubanje iz Malte su obrađene od strane dr. Roberta Zammita no na žalost ove neobične antropološke nepoznanice još uvijek stoje u podrumima Arheološkog muzeja Malte u La Valletti.

Kako objasniti neobičan DNK?

Paracas je pustinjski poluotok u regiji Ica, koja se nalazi na južnoj obali Perua. Julio Tello je davne 1928. godine pronašao groblje s iznimno kompliciranim arhitektonskim rješenjima. U grobovima su se nalazili ostaci do tada nepoznate kulture koja je svoje mrtve umatala u skupocjene tkanine kompliciranog veza, sa zagrobnim poklonima u vidu bogate lončarije pune hrane, no najnevjerojatnije otkriće je bilo što su najbogatiji grobovi bili rezervirani za "ljude" s iznimno izduženim lubanjama.


Lubanje iz Paracasa ili "produljene lubanje iz Ice."

Tello je otkrio preko 300 komada izduljenih lubanja, neke od njih su datirane na starost od preko 3000 godina, a s obzirom da klasična objašnjenja povijanja i umjetnog produljivanja lubanja nisu mogla objasniti povećanje obima mozga preko 25% čekalo se na analize DNK kako bi se rasvijetlila ova misterija.
Lubanje iz Paracasa imale su još neke neobičnosti, njihove kosti su bile deblje od običnih ljudskih kostiju, zubi su bili veći, donja vilica puno snažnija nego li u običnog čovjeka, a sama težina ovakvih lubanja je premašivala težinu tipične ljudske lubanje za nevjerojatnih 60%.
Još jednu zagonetku je predstavljala činjenica kako su lubanje iz Paracasa imale samo jednu parijetalnu kost (tjemenu kost), umjesto dvije kosti, koje su tipične za ljudska bića.


Neobična produljena lubanja iz Paracasa.

Zahvaljujući naporima Briena Foerstera koji se posebno fokusirao na rješavanje misterija Južne Amerike, uzeti su uzorci kostiju, tkiva, zuba, kose i korijena zuba s pet produljenih lubanja koje se nalaze u povijesnom muzeju u Paracasu.
Ovaj proces je podrobno dokumentiran, a uzorci su poslani u jednu genetičku laboratoriju u Teksasu.
Nakon objavljivanja rezultata, Foerster je izjavio slijedeće portalu Ancient Origins:
Pronašli smo kako mitohondrijska DNK (mtDNA – deoksiribonukleinska kiselina koja se nasljeđuje s majčine strane) lubanja iz Paracasa ima nepoznate mutacije koje se ne mogu naći kod ljudi, primata, niti kod ijedne poznate životinje. Nekoliko izdvojenih sekvencija DNK iz uzetih uzoraka su pokazale kako ove mutacije upozoravaju da smo otkrili novu vrstu bića, nalik ljudima. Ta ljudolika bića su genetički gledano jako udaljena (različita) od Homo sapiensa, neandertalaca i denisovanaca.
Ancient Origins tvrdi kako su implikacije ovog otkrića ogromne, te da Foerster s pravom kaže slijedeće:
Nisam siguran da genetiku otkrivenu u lubanjama iz Paracasa uopće možemo umetnuti u naše evolucijsko stablo.
On je također dodao da se zbog tako ogromne razlike u genetici pripadnici kulture Paracasa nisu mogli pariti s običnim ljudima.

Ancient Origins je nedavno objavio informaciju koja bi nas i te kako trebala zaintrigirati, ne samo za pitanje produljenih lubanja, već i za činjenicu, koliko se istinitih informacija krije od nas, a kojim se dijelom one toliko iskrivljuju da do javnosti dolaze samo djelići istine. Naime prije više od 163 godine znanstvenici Rivero i Tschudi su objavili knjigu pod naslovom: Peruvian Antiquities koja je na engleskom jeziku editirana 1853. godine. U njoj se jasno daje do znanja da je teorija o podvezivanju i umjetnom produživanju lubanja potpuno kriva jer znanstvenici ne uzimaju u obzir ostatke fetusa i mrtvorođenčadi koje su već imale produljene lubanje. Drugim riječima gotovo dva vijeka se pozna podatak o nastanku neobičnih ljudskih anomalija pa ipak nas se još uvijek zbunjuje.

Litografija iz španjolske verzije knjige Rivere i Tschundija koja predstavlja nerođeni fetus nepoznate ženske mumije iz špilje Huichay.
Kako bismo dodatno bacili svijetlo na rješavanje misterije koja zaokuplja maštu mnogih, prevest ćemo dijelove spomenute knjige:
Mi smo uzeli u obzir ispitivanja na mnogim mumijama s produljenim lubanjama, naročito djece i novorođenčadi na kojima nije pronađen nikakav ostatak oblikovanja istih. Oblikovanje kranija ostavlja jasne tragove od povezivanja i letvica s kojima se kranij preoblikuje dok su dječje kosti glave vrlo mekane. Najvažnije je napomenuti kako se mora uzeti u obzir činjenica postojanja brojnih mumija mrtvorođenčadi i fetusa koji su već imali produljene lubanje, što u potpunosti odbacuje naknadno oblikovanje. Osobno smo se najviše pozabavili mumijom žene iz špilje Huichay koja je u svojoj maternici imala fetus s produljenom lubanjom. Ova mumija se trenutačno nalazi u našem vlasništvu i koristi nam kao pokaz znanstvenicima koji su uvjereni u nasilno mijenjanje izgleda lubanja iz prošlosti.

Lubanje takozvanih "antičkih Peruanaca" i dan danas zbunjuju znanstvenike, no nitko ne želi istraživati ostatke dječjih produljenih lubanja.
Bilo bi pogrešno vjerovati kako su samo ova dva znanstvenika imala doticaj s produljenim lubanjama djece, beba i fetusa, zapravo prvi doticaji zapadnjačkih znanstvenika s ovakvim slučajevima datiraju iz 1838. godine, jer je Samuel Morton u svojoj kolekciji u gradu Philadelphiji imao nekoliko izložaka istih, a Velika Britanija je zahvaljujući kolekciji satnika Blankleya izložila mumije tek rođenih i nerođenih beba s produljenim lubanjama u muzeju Devon and Cornwall Natural History Societyja. Dr. Bellamy je 1842. pružio detaljnu analizu spornih ostataka, te je na Kraljevskom medicinskom fakultetu u Londonu objašnjavao razlike između vrsta lubanja s posebnim naglaskom na produžene lubanje iz Južne Amerike koje je on nazivao "lubanje jezera Titicaca."

Fotografija izloška iz Mortonove kolekcije, koju je Samuel Morton jako lijepo opisao.
Samuel Morton je ostavio kolekciju čije fotografije vidite, no osim toga Morton je pozorno obradio svaki izložak te je objašnjavao da moramo uzeti u obzir velike razlike između onih lubanja koje su postale produljene zahvaljujući povezivanju i njegovih izložaka čije su anomalije nastale prirodno. Tijekom godina Američka akademija i znanstvenici su počeli stvarati veliki pritisak na Mortona te je on s vremenom počeo tvrditi suprotno no podsjetimo se kako je originalno opisao jednu spornu lubanju:
Malena lubanja s izrazito produljenim stražnjim kostima, iako su gotovo sve kosti tjemena deformirane, interesantno je primijetiti kako su kosti lica puno simetričnije od tipičnih kostiju pronađenih u kulturama Američkih rasa. Jasno se vidi kako je gornja čeljust izbačena prema van te da su očne orbite puno veće i okruglije nego li kod normalnih ljudskih lubanja. Nosne kosti su gotovo nevidljive i krhke, a arkade uopće nisu ispupčene te se jednostavno slijevaju u kosti kranija.
Voljeli bi vjerovati kako je znanost samo tako zaboravila na postojanje spomenutih uradaka, no nitko nam ne može objasniti kako znanstvena radoznalost nikada nije dovela do toga da se istražuju ostaci djece i beba s tako neobičnim lubanjama.


Tipična produljena lubanja iz Paracasa.

Kranijalne deformacije na prastarim ljudskim ostacima su pronađene diljem svijeta, od centralne i Južne Amerike, do Afrike, Europe, srednjeg istoka, Rusije i južnog Pacifika. Znanstvenici su pretpostavljali kako je riječ o obrednim deformacijama, no tijekom vremena je postalo jasno da, ako je riječ o običnim ljudima, nije moguće dobiti i veći mozak, točnije povećanje volumena lubanje s običnim povezivanjem lubanja beba.

Lubanje iz Paracasa imale su još neke neobičnosti, njihove kosti su bile deblje od običnih ljudskih kostiju, zubi su bili veći, donja vilica puno snažnija nego li u običnog čovjeka, a sama težina ovakvih lubanja je premašivala težinu tipične ljudske lubanje za nevjerojatnih 60%.

Još jednu zagonetku je predstavljala činjenica kako su lubanje iz Paracasa imale samo jednu parijetalnu kost (tjemenu kost), umjesto dvije kosti, koje su tipične za ljudska bića.


Produljena lubanja bebe.

Jedan od dokaza kako se radilo o prirodno nastalim kranijalnim deformacijama je otkriće bebe i fetusa s produljenom lubanjom, Examiner.com je o tome pisao u nekoliko navrata. Bez obzira na gotovo bizarna otkrića znanstvena zajednica uopće nije pokazala interesa za otkrivanje istine.


Mumija kulture Paracas.


Bizarna mumija s gigantskom glavom otkrivena u Peruu

U Peruu je iskopana iznimno čudna mumija s gigantskom glavom. Ovo otkriće je svjetlo dana ugledalo u regiji Cusco, u srcu nekadašnje civilizacije Inka.

 
Mumija s gigantskom glavom.

Znanstvenici su otkrili kako su fizičke odlike mumije ekstremno čudne. Mumija jednostavno ne odgovara verziji povijesti na koju smo se navikli i koju učimo po školama.

Glava mumije je trokutastog oblika i očne duplje su jako velike.

Antropolog Renata Davila je o mumiji izjavila sljedeće:

„Mumija je dugačka 58 centimetara, jednostavno ne odgovara stereotipu ljudi. Glava joj je trokutasta, očne duplje su prevelike. Vrh donje vilice ne nalikuje ničemu što smo mogli vidjeti bilo gdje u svijetu.“

„Otvori na vrhu glave su također zaokupili našu pažnju, mumija ima još nekoliko neobičnih karakteristika a to su umnjaci i kutnjaci koji se također ne odgovaraju zubima ljudi.“

Po istraživanju antropologa Pabla Bayabara pojavljuju se još neke interesantne stvari koje je vrijedno navesti:

„Glave djece su proprcionalno veće od njihova tijela, proporcije mumije nisu takve.“

„Evo još nekih podataka koje zbunjuju. Kao prvo, fontanella je još uvijek otvorena, iako se ona kod ljudskih beba zatvara s 31 mjesec starosti. Kutnjaci obično rastu između 13 i 19

mjeseca starosti djece. Dakle mi gledamo u ostatke djeteta mlađe od dvije godine s abnormalno velikom glavom.“

Ova mumija je trenutačno izložena u muzeju Ritos Andinos u Andahuaylillasu, koji se nalazi nekih 685 milja jugistočno od Lime.

Znanstvenici imaju namjeru detaljno ispitati ovu mumiju.

U tiskovinama La Republica i Tribuna Latina je jasno rečeno kako ova mumija nema ljudske karakteristike.

Osim ove izložene mumije na istom mjestu je otkrivena još jedna mumija prije točno dvije godine. Pronađene su u svetom području planine „Apu“ koja je povezana za božanstvo Viracocha.  Drugi primjerak mumije je još manji, duljine tek 30 centimetara, no sa sličnim odlikama kao i izložena mumija. No druga mumija nema lice, ali su obadvije jako interesantne jer im je tijelo prekriveno s membranom koja nalikuje placenti.

Renata Davila je također primijetila slijedeće:

„Kosti rebara i donjih ekstermiteta su izričito tanke, delikatne.“

Ruske znanstvenice doktorice; Andrianova i Popova smatraju da će uzimanje uzoraka DNK i njen pregled objasniti zbog čega mumije imaju takve neobične odlike.


Misterija gigantske lubanje pronađene u Peruu!

Prošlogodišnje otkrivanje skeleta u Peruu je dodatno podrmalo zvanična uvjerenja u umjetnom oblikovanju kostiju lubanje jer primjer iz Andahuaylillasa uopće ne možemo opisati kao "tipičan" dolicefaličan ostatak. Osim prevelikih očnih duplji, glava je trokutasta, donja vilica i zubi su nenormalni i ne mogu se klasificirati kao ljudski (nenormalni umnjaci i kutnjaci). Fontanella je otvorena iako bi ove kosti glave trebale srasti u drugoj godini starosti, a glava je abnormalno velika naspram malenog i slabo razvijenog tijela.


Najnovije otkriće iz Perua je potpuna znanstvena misterija.

Tri znanstvenika antropologa su se složila: OVO NIJE LJUDSKO BIĆE!

Na lubanji se nalaze mekani dijelovi kao da se radi o glavi bebe, no u njenim vilicama se također nalaze istaknuti kutnjaci, koji se tek mogu naći kod odraslih osoba. Nakon pregleda skeleta tri neovisna antropologa su zaključila: Ovo nije ljudsko biće.

Čudno oblikovana glava dugačka gotovo 50 centimetara kao i tijelo je u potpunosti zbunila antropologe. Ovo je jedan od dva ostatka koji su pronađeni u gradu Andahuayalillasu koji se nalazi u južnoj provinciji Perua koja se zove Quispicanchi.

Na lubanji se nalazi mekani dio koji se naziva otvorena fontanela, a koja je karakteristična za djecu u prvoj godini života, no ipak ova lubanja ima dva razvijena kutnjaka, koji se mogu vidjeti u odraslih ljudi.

Davila Riquelme je izjavio: "Iako se ovaj zaključak bazira na površnoj analizi, očigledno je da oznake na ovom skeletu ne odgovaraju bilo kojoj etničkoj grupi u svijetu."

Alternativno objašnjenje je da je pitanje o povezivanju glave te da je tako nastao njen produljen izgled, no to ne objašnjava nemoguć sraz između omjera tijela i omjera lubanje te ne objašnjava ostale nepovezanosti s ljudima kao što su oprečnosti između mekanog dijela lubanje i neobično razvijenih zuba.


<< Klaus Dona Index Čileanska liliputanka >>

This is a work in progress. Please send corrections, suggestions and faceplates to: noeticacademydanel AT gmail.com